08 srp Majka Katarina (Frankopan Zrinski)
Biografski i književno- povijesni kolaž o Ani Katarini Frankopan-Zrinski i molitvenik Putni tovaruš
Pozornost mi je privukla jedna iznimna povijesna osoba, književnica, hrvatska banica i mučenica, Ana Katarina Frankopan-Zrinski ( 1625.-1673.), koja još niti u hrvatskoj povijesti, a niti u hrvatskoj književnosti nije situirana onako kako zavrjeđuje, a niti je objavljeno sve ono što je napisala.
Iako za neka razdoblja njezina relativno kratkoga življenja – umrla je u tamnici u 48.godini – nedostaju podaci, ipak razdoblje od izlaženja njezina molitvenika Putni tovaruš 1661. pa do njezina utamničenja 1670. toliko je raznoliko, burno, dramatično i tragično da je njezina aktivnost u tom razdoblju teško usporediva ne samo s nekom od osoba u hrvatskoj književnosti (pogotovo kada su u pitanju žene), nego i u književnostima nama susjednih zemalja. Poglavito je teško pronaći paralelu za njezine posljednje tri i pol godine utamničenja. Što se sve u njezinoj duši događalo, mogu tek djelomice svjedočiti očajna pisma cesaru Leopoldu i ministru Lobkoviczu.
Bili su to dani potpune napuštenosti i bespomoćnosti, kada su je iz dana u dan sustizali udarci jedan teži od drugoga. Najprije odlazak muža i brata u neizvjesnost, zatim brutalan odnos prema njoj i njezinoj najmlađoj kćeri Zori Veroniki. To joj se dogodilo i usprkos činjenici što je pred cesarskom vojskom otvorila Zrinski grad, Čakov turen, primivši tu vojsku kao goste.
Zauzvrat, uslijedilo je njeno poniženje, pljačka i devastacija svih materijalnih i kulturnih dobara koja su stoljećima Zrinski i Frankopani stvarali. Bilo je to uništenje vrednota koja je stoljećima stvarao hrvatski narod. Poslije toga došlo je umjesto pomirenja okrutno pogubljenje muža joj i brat, i brutalan postupak prema njezinoj djeci. Jedinstven je to primjer u čitavoj hrvatskoj povijesti, a malo je sličnih primjera u svijetu.
Prateći sve što se s njom zbivalo, činilo mi se da za neke pojedinosti iz njezina života i života onih s kojima je dijelila sudbinu, čak i povijesni dokumenti, katkada blijede. Zato, držim uputnim da na nekim mjestima o njoj, o Petru Zrinskom, o njezinom bratu Krsti Frankopanu, o njezinoj djeci i o svima koji su s njom dijelili patnju progovore tekstovi, dokumenti iz povijesti i tekstovi iz literature.
Iz tih razloga ova knjiga ima nešto od onoga što je čini, barem djelomice, kulturno-povijesnim biografskim i književnim kolažom. Ovako korištena povijesna i književna građa nekomu će se činiti bliskom romanu. Time ipak nije narušena njezina vjerodostojnost. Takvim postupkom ni u kom slučaju njezino djelo, molitvenik Putni tovaruš, nije došlo u podređen položaj. Zapravo, u tom kontekstu, u kontekstu jednog od ključnih povijesnih događaja u povijesti hrvatskog naroda, u kontekstu Zrinsko-frankopanske pobune, njezino djelo, a također i njezina osobnost, s obzirom na to da su dio svih bitnih događaja – dobivaju novu vrijednosnu dimenziju.
Među onima koji su gubili živote u starijem razdoblju, Zrinskim i Frankopanima pripada najistaknutije mjesto. U velikoj pak plejadi martira banica, književnica i mučenica ponižena i neutješna mati Ana Katarina Frankopan-Zrinski zauzima posebno mjesto.
List Ane Katarine kćeri Juditi
(List je objavljen u ‘Biografski i književno- povijesni kolaž o Ani Katarini Frankopan-Zrinski & Putni tovaruš’)
List što ga je Ana Katarina Frankopan – Zrinski u svoje ime i u ime oca Petra 12. lipnja 1668. pisala njihovoj kćeri Juditi je opširan i vrlo značajan list; važan je ne samo po tome što otkriva materijalnu stranu odnosa između roditelja i samostana, koji je očekivao potporu, nego nam otkriva više nego drugi izvori obiteljsku atmosferu u domu Zrinskih.
List potječe iz vremena kada su Petar i Katarina Zrinski bili u punom zamahu ostvarivanja planova za osamostaljivanje Hrvatske. Sve ono što se od sedamdesete godine nadalje događalo sa Zrinskom obitelji – kada su tragični događaji, jedan gori od drugoga, danomice stizali – na sve to Juditine su reakcije ostale nepoznate. Ipak, možemo pretpostaviti da je saznala i za sudbinu oca, ujaka i matere, za sudbinu brata Ivana, svoje sestre Jelene i svoje najmlađe sestre Zore…
Jelena Zrinski – dostojna nasljednica Zrinskih i Frankopana
Od Petrove i Katarinine djece, u povijesti najviše tragova ostavila je najstarija kći Jelena Zrinski. Diljem Europe stekla je slavu trogodišnjom obranom Munkača (Mukačevo, danas Ukrajina). Bila je obdarena umom, hrabrošću i fascinantnom ljepotom. U tomu je naslijedila najbolja svojstva svoje matere Ane Katarine Frankopan – Zrinski i oca Petra Zrinskog. Još za života svojega oca i svoje matere bila je vrlo djelatno uključena u sve aktivnosti koje su Petar i Katarina poduzimali u borbi protiv Habsburgovaca. Svoju aktivnost posebno je pojačala nakon surovog razračunavanja s njezinom obitelju. O velikoj privrženosti borbi protiv Bečkog dvora i apsolutizma Jelena se očitovala u dva svoja pisma pisana 20. travnja 1670., u vrijeme kada je Petar Zrinski, skupa s Franom Krstom Frankopanom, već napustio Čakovec i bio već u Beču. Jedno od pisama uputila je svojem ocu, Petru, a drugo svojoj materi, Katarini.
(Pisma su objavljena u ‘Biografski i književno- povijesni kolaž o Ani Katarini Frankopan-Zrinski & Putni tovaruš’)
Ovi listovi Jelene Zrinski, puni aluzija i opreza, govore da je poznavala gotovo sve korake koje su Petar i Katarina poduzimali. Nedostaju joj samo podatci dramatičnih dana konca ožujka i početka travnja 1670. Ti Jelenini listovi s formalnostilskih i kompozicijskih razloga zaslužuju pozornost, svjedočeći o njezinoj visokoj kulturi i dobrom poznavanju hrvatskog jezika.
U Gornjoj Ugarskoj, danas Slovačka, nakon utamničenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana pod vodstvom Jeleninog muža Franje Rakoczyja (1645.-1676.) rasplamsao se antihabsburški ustanak, u kojemu je Rakocsy zarobio generala Rüdigera Starhemberga i još desetak cesarskih Leopoldovih časnika. U sukobu s Rakoczyjem Bečki dvor u svojoj himbenosti iskoristio je i Petra Zrinskog, koji je, po diktatu Dvora, svojega zeta Rakoczyja pismom molio da pusti generala i cesarske časnike. Rakoczy je generala i časnike pustio, a Bečki dvor je i bez obzira na to što je Zrinski učinio, Petra i Frana Krstu Frankopana ipak osudio na smrt i na najokrutniji način pogubio.
Franjo Rakoczy godine 1676. vrlo mlad umire – u 31. godini života. Godine 1682. Jelena Zrinski, kojoj je tada bilo 39 godina, udala se za 14 godina mlađeg Mirka Tökölyja, koji je nakon Rakoczyja stajao na čelu ugarskih pobunjenika kuruca. Tökölyjevo vojevanje nakon turskog poraza 12. rujna na 1683.pod Bečom završilo je katastrofalno. Poslije tog poraza Turci su na svim bojišnicama uzmicali pa je i Tököly uzmičući na koncu pao u nemilost svojih saveznika Turaka. Istodobno Jelena Zrinski usprkos dugotrajne cesarove opsade drži se u svojem Munkaču sve do 14. siječnja 1688., kada je bila prisiljena pristati na Leopoldove uvjete, ucjene, i otići u Beč. Tu je tri godine bila zatvorena u samostan sestara uršulinki, dok je skrbnikom njene djece, Franje i Julije, postavljen kardinal Kolonić. Tako se je dogodilo da su svi preostali Zrinski bili u Leopoldovim rukama. Međutim, Tökölyju se ipak ponovno osmjehnula ratna sreća. U Erdelju potuče cesarsku vojsku i zarobi mnogo časnika i generala Heislera, kojega je 1692. zamijeni za svoju suprugu Jelenu i njezinu djecu.
Jelenin sin, a Petrov i Katarinin unuk, Franjo Rakoczy II (1676.-1735.) protiv Dvora se nastavio boriti i poslije smrti svoje matere, ne mireći se s apsolutizmom. Kada je sultan 26. siječnja 1699. s Leopoldom sklopio mir, jedna od točaka Mirovnog ugovora bila je da se Tököly i njegovi pristaše smatraju sultanovim podanicima. Sultan je za to savezništvo Tökölyja na poseban način zbrinuo u Turskoj. Najprije je s Jelenom živio u Carigradu, a kasnije u Nikomediji, gdje je Tököly nedaleko morske obale kupio lijepu vilu. Tu je Jelena Zrinski 18. veljače 1703. u 60. godini svoga života i umrla. Njezino tijelo je najprije bilo pokopano u Crkvi lazarista u carigradskom predgrađu Galata. Tamo se nalazilo 200 godina. Na njezinom grobu nalazio se natpis na latinskom jeziku.
Godine 1906. uz velike svečanosti u Ugarskoj i Hrvatskoj mađarska vlada posmrtne ostatke dala je prenesti u Košice, danas Slovačka. Istodobno su preneseni i posmrtni ostatci njezinoga muža Mirka Tökölyja i sina joj Franje II. Rakoczyja.
Nadgrobni natpis na njezinom grobu u predgrađu Galata na hrvatskom jeziku glasi:
“Ovdje se odmara od herojskih napora žena muškoga srca, spola svoga i vijeka slava, preslavna gospođa Jelena Zrinska, Zrinske i Frankopanske loze dika posljednja, Tökölyja vladara žena, a nekoć Rakocijeva, dostojna muža i jednog i drugog, velikom slavom slavljena kod Hrvata, Erdeljaca, Ugra i Šikulaca. Djelima slavnim vrlo poznata cijelom svijetu, ravnodušno prolazila izmjenljivi udes sudbine, u sreći jednaka, u nesreći još veća, puna slave ratne, pobožnošću kršćanskom izruči gospodinu junački duh.” ( Tomljenović, 1893.,238.).
Što je Katarinu Zrinski motiviralo na pisanje molitvenika Putni tovaruš?
“Molitvenik je zbirka molitava, tekstova i pjesama namijenjenih za privatnu pobožnost ili javnu službu Božju, bilo pojedinaca bilo zajednice vjernika. Molitvenik je zbog toga jedan od najznačajnijih izričaja vjerskog života jednog naroda. U doba Frankopanske vladavine mnogim vjernicima molitvenik je bio prva, posljednja i jedina knjiga s kojom su se susretali i s kojom su bili vezani cijeloga života. Kada je riječ o Putnom tovarušu, posebnu pozornost kod proučavatelja života i djela Katarine Zrinski pobudila je činjenica, zašto je ona pristupila pisanju molitvenika, Putnog tovaruša? Ferdi Rožiću, koji tome pridaje veliku pozornost, prvo zagonetno je, zašto se Katarina Zrinski ‘kao visoka gospoja prihvatila pera’, i drugo zašto piše nabožnu knjižicu, molitvenik? (Rožić, 1908.,215). Rezimiramo li obrazloženje što ga je Rožić dao na vlastita pitanja, proizlazi da je kao najvažniji motivirajući čimbenik bila stoljetna tradicija frankopanskog roda. O frankopanskoj kulturnoj i književnoj tradiciji govori i jedan od suvremenika Katarine Zrinski, hrvatski pisac isusovac Boltižar Milovec.
Godine 1661. on je u Beču objavio molitvenik ‘Dvoji dušni kinč’. Zahvaljujući Katarini Frankopan Zrinski kao mecenatkinji. U posveti posebno apostrofira dobra djela koja su Frankopani činili. Oni su za njega slavni rod…
Frankopani su se isticali u državničkim i vojnim, kao i crkvenim poslovima, kao banovi, vojskovođe i biskupi, od samog početka isticali su se u odanosti naprama hrvatskoj državi i katoličkoj crkvi, gradeći i obdarujući crkve i samostane.
Odgojena u krilu takve obitelji nije nikakvo čudo što je odlučivši se za sastavljanje i objavljivanje književnog djela Katarina Zrinski sastavila upravo molitvenik. Strogih kršćanskih načela, Katarina Zrinski pridržavala se, što se vidi iz njezine korespodencije, takvih načela kroz čitav svoj život, pa i u najtežim trenucima svojega života, i onda kada je nakon slamanja hrvatske pobune dospjela u uzništvo. Ne optužujući druge, ona je i u najtežim časovima svojega života očitavala veliku materinsku skrb za djecu i za Petra, preuzimajući u svakoj prigodi odgovornost za sve ono čega su njega optuživali. Ta njena moralna strogost i intelektualna superiornost vjerojatno je i bila uzrokom raznih malicionih invektiva koje su se još za vrijeme njezina zatočenja širile u obliku satiričnih pjesama…Takav odnos naprama Katarini Frankopan – Zrinski, proizlazio je otuda što je ona u tadašnjim hrvatskim aristokratskim krugovima živjela izvan onih prizemnih banalnosti u kakvim se jednim dijelom iscrpljivao društveni život onodobne aristokracije.
Što je zapravo Putni tovaruš Ane Katarine Frankopan – Zrinski? …U puno čemu jedinstven je u cjelokupnoj hrvatskoj molitveničkoj literaturi, specifičan je i po sadržaju i po strukturi…
Na samom početku molitvenika nalazi se posveta koja nije upućena niti jednoj crkvenoj, a niti jednoj svjetovnoj osobi, nego samo Bogu, Vsemogučemu Neba i Zemlje Stvoritelju.
Katarina ne zaboravlja niti svoje „štitelje“, svoje pobožne ‘kerščenike’, preporučujući im svoju knjigu i uvjeravajući ih da njezinoj knjizi nije potrebno mnogo “mista ni koraka”:
*Vzamite, ada, o putniki, dobri i pobožni kerščenici, na put sobom TOVARUŠA ovoga, ki na ovom svitu po putih grihov bludite, uzmite i štite i sobom nosite, ni veliko njemu potribno mista ni koraka; ni u njem veliko težine, zamuđenja i skerbi, ni triba na njega putujuč trošiti, skoznovati, ali grustiti se, ništar drugo ne prosi nego da se u njega človik kako u jedno duhovno zarcalo nagljeda i Boga moli, svece zaziva, sebi i bližnjemu dušno zveličenje zadobiva.* (PT, f.8.)
Slijedi nastavak…
Literatura:
BARTOLIĆ, dr. Zvonimir; Majka Katarina, Čakovec: Matica Hrvatska – Čakovec, Zrinski d.d., Nacionalna i Sveučilišna knjižnica – Zagreb, 2005.
No Comments